Kako sam igubila prvu ljubav

1. je danas je odrasla uspješna žena, supruga, buduća majka. Tada, jedva tinejdžerka, u opkoljenom Sarajevu bez struje, vode i plina govori o ratu, za Muzej „Sarajevo 1425“, prisjećajući se anegdota, ali i velike tuge koju je kao djevojčica osjetila.

„ Knjige su se razmjenjivale po haustorima i kućama, neke smo čitali i po više puta. Čitalo se sve od klasika do ljubavnih romana i novinskih krimića. Zimi se ležalo pod jorganom, sa kapom na glavi i rukavicama na rukama. Odrezali bi dio rukavice na kažiprstu da možemo okretati stranice knjige. I tu je bilo obavezno kandilo pored glave koje je čađilo i davalo jadnu žutu svjetlost. Ali ta nam je svjetlost bila prozor u život knjige. U mašti smo bježali daleko, daleko od tame i užasa rata“, započinje ona.

Priča kako je u neboderu u kom je živjela upoznala Nedima.

„Bio je mezimac cijelog ulaza. Velikih tamnih očiju uokvirenih gustim trepavicama i uvijek nasmijan. Počastio bi nas ponekad svojim društvom, a već narednog momenta pravac linija. Valjda ga se zato sjećam samo u maskirnom odjelu. Mi bismo ostajali sjedeći na stepenicama po haustoru, majke bi se smjenjivale oko zajedničke peći za kuhanje nemogućih recepata od ničega…“, govori ona.

Svaki Nedimov odlazak na liniju ostavljao je prazninu za djevojčicu tada veliku kao planetu.

„Ja sam bila do ušiju zaljubljena u Nedima, on je bio moja prva ljubav. ‘Nažalost Nedim je poginuo. On je bio prva žrtva našeg haustora, poslije će ih biti još. Plakala sam danima, bez prestanka“, otkrila je sjećanja.

Rat se nastavlja, A. Provodi vrijeme u neboderu. U sjećanje priziva druženja uz kandilo, muziku sa radija, konzerve iz humanitarne pomoći, mokro, tek srušeno drvo narezano na cjepanice koje pucketa u peći i čađ po zidovima, anegdote.

„Moja mama je medicinska sestra, radila je kao babica na ginekologiji. Na posao je odlazila na mom prijeratnom Violeta biciklu, roze boje – naravno. To joj je bilo pomoćno sredstvo za izbjegavanje snajpera. Tako je mama jednog dana odlučila da kući donese zdravstvene kartone ljudi koji ih više neće trebati. Sa svake strane guvernale po jedna kesa kartona. Moristili smo ih za loženje“, prisjetila se.

Uskoro, kako priča A., stiže vijest od mamine sestre, da i oni nemaju čime da se griju, te im njena mam šalje nekoliko kartona.

„Nakon par dana, ćut će se telefonom i mama je upita loži li kartone? Tetka na to odgovori: ‘Ma jok!’. Mama u nevjerici, a tetka nastavi: ‘Ništa od kartona! Dok ja pročitam ime, prezime, pregledam nalaze, uspostavim dijagnozu… Ništa od vatre’. S druge strane je stiglo samo ‘Ma jebi se!’.

Krvave sanke

Sarajevo je granatirano svakodnevno. Zaštićene nisu bile ni škole i bolnice, kao niti dječija igrališta. Spisak stradalih je ogroman, kao i spisak masakara počinjenih u glavnom gradu BiH.

Sunčan zimski dan, 22. januar 1994., mirno, možda i suviše. Tada devetogodišnji Muhamed Kapetanović izlazi sa drugom na sankanje. Dječiji smjeh prekinuo je zvuk granate.

“Sjećam se, kad sam se okrenuo, vidio sam da mu je glava odrubljena i da je krv izlazila po snijegu. Bilo je strašno. I sad kad se sjetim, baš kao iz nekih horor filmova, samo što je bila stvarnost”, opisuje Muhamed Kapetanović smrt svog druga Danijela za detektor.ba.

Kapetanović kaže kako se tog popodneva mnogo djece sankalo u blizini njegovog haustora. Kada je pala prva granata, djeca su, prisjeća se Kapetanović, pokušala pobjeći u zgradu, ali ih je zaustavila druga granata.

“Nisam čuo nikakav zvuk, samo jednu veliku toplinu i odbacilo me u vazduh. Pao sam na zemlju. Imao sam jako zujanje u ušima. Probao sam opet da ustanem, međutim pao sam. Pogledao sam svoju nogu, vidio sam da je čizma bila – imao sam žute čizme – pukla skroz u predjelu pete”, prisjeća se Muhamed, koji je tada izgubio dio noge.

Muhamedov otac Hamed Kapetanović kaže da je ranjavanje sina i druge djece vidio s prozora. Njegova supruga doživjela je šok, te se pokušala baciti s jedanaestog sprata jer je mislila da je Muhamed mrtav.

“Vidio sam kako ih granata pobaca. Ustvari, tu je bio veliki dim i plamen od velike granate. Čula se velika vriska djece. (…) Dolje kad sam došao, vidio sam da ga jedan komšija drži na rukama, noga mu visi, puno je ranjen. I vidio sam još drugih – da su tijela raskomadana”, opisao je Hamed Kapetanović.

Nekoliko komšija povezlo je ranjenu djecu do Dobrinjske bolnice, gdje im je ukazana prva pomoć.

Istog dana kada je ubijen Danijel, stradalo je još petero djece, u dobi od četiri do 13 godina. Tada je šestero djece teško ranjeno. Najmlađa žrtva zvala se Jasmina Brković. Imala je četiri godine. Tog dana poginula je i njena sedam godina starija sestra Indira. Poginula su i četiri dječaka – osmogodišnjak Mirza Dedović, devetogodišnji Admir Subašić, desetogodišnjak Danijel Jurenić te najstariji među njima, trinaestogodišnji Nermin Rizvanbegović.

Prema podacima Udruženja roditelja, u opkoljenom Sarajevu ubijeno je 1.600 djece. Najviše ih je poginulo tokom igre, od granata i snajpera. Još uvijek niko nije krivično odgovarao zbog ispaljivanja granata na Sarajevo.

Dnevnik iz ratne sarajevske bolnice

KRV… VATRA… PUCNJI… PLAČ… Sjedim u podrumu sa ostalom djecom iz bolnice i sa tetom Jevrom i Mirsadom. Napeto slušaju radio i plaču. “Četnici” su nas napali iz Pionirske doline. Sve se trese. Teta Jevra i Mirsada nam kažu da držimo usta otvorena, da nam uši ne popucaju od detonacija granata. Strah me, dnevniče… ali moram da te pišem, jer su ovo možda zadnje riječi što ću ih napisati. Mislim na mamu, na babu, na brata… Gdje su sada, dnevniče, ne mogu mamu da čujem više ni telefonom… Da li je babo još živ? Da li ćemo se ikada više vidjeti, dnevniče… Plačem i pišem… ZLIKOVCI… Dosta što me leukemija ubija, a njima ni to nije dosta.

Teta Jevra kaže da su upravo rekli vojnici, koji su ušli kod nas, da se spremamo da trčimo u drugu zgradu preko puta u podrum… tj. u Porodilište, ali još malo ćemo sačekati dok nas oni ne zovnu. Molim te, dnevniče, ako ne ostanem živ… Molim te… svjedoči o meni da sam postojao… Govori onome ko te pronađe da sam samo želio da živim i ništa više… Zamoli ga da pronađe porodicu Kadrić u Grapskoj kod Doboja, ako ikada mogne, i da im kaže da sam ih volio… da im kaže da ne plaču zbog mene, jer ionako bih umro od leukemije.

21:00 sat: Dnevniče, u 19:30 smo pretrčavali ovamo… Užasno je bilo. Još se tresem od straha… još plačem… bojim se. Upravo sam preživio scenu koju znam samo iz filmova o Vijetnamu – vojnik je pucao, a mi smo trčali jedno po jedno preko ulice. Od svega toga sam dobio i povišenu temperaturu. Sada se nalazimo u jednoj maloj prostoriji. Ležimo kao sardine u konzervi. Ima nas 19-oro. Ankica ima krvarenje iz nosa i pokušavaju da joj ga zaustave. Nemamo struje, a vode imamo samo malo. Pišem te pod svijećom…

Ponovo je došla teta Mirsada… Plače… Samo viče: „KRV!“ i ništa više… Druge sestre je umivaju i daju nekakve tablete i mole je da priča… Ona počinje. Priča da je u ulici Vase Miskina upravo bio masakr. Pobijeno je oko 70 ljudi dok su čekali u redu da kupe hljeb.

Sve je u krvi… Čovjek jedan prislonjen na zid i noge mu odbijene… krv teče, a ostatak nogu mu se trza i trese skupa sa cijelim njegovim tijelom… Svugdje je vriska i plač… Ljude ubacuju kako ko stigne u auta i voze u bolnice… ZLIKOVCI…

Isječak iz dječijeg dnevnika Admira Kadrića (preuzeto sa http://balkans.aljazeera.net/)

Medicinska sestra u ratu: Tupi skalpeli i svijeće

Tokom ratnog perioda u sarajevskom naselju Dobrinja, rizikujući vlastiti život, medicinska sestra Sadeta Dervišević pomagala je sugrađanima, od kojih su neki bili djeca, da prežive ranjavanje granatom ili snajperom.

 

U razgovoru za BIRN – Justice Report, Dervišević opisuje uslove koji su vladali u Dobrinjskoj ratnoj bolnici – radilo se uz svijeće, bez anestezije, infuzionih otopina, zavoja i slično.

Sam početak rada Dobrinjske ratne bolnice veže se za 2. maj 1992., kada su postavljene prve barikade u Sarajevu. Kako je živjela i radila na Dobrinji, Sadeta Dervišević s grupom ljekara i medicinskog osoblja pretvara malu ambulantu u bolnicu za ranjenike iz cijelog Sarajeva.

“Nismo imali kreveta, sanitetskih materijala, infuzionih otopina, niti instrumente, a ranjenici su počeli pristizati. Počeli smo svi od svojih kuća donositi lijekove, zavoje, šta je ko imao, i praviti apoteku”, prisjeća se Sadeta i dodaje da tada nije ni sanjala šta će sve i kakve operacije biti izvođene u nekadašnjoj ambulanti.

Krvava kartoteka

Prema njenim riječima, struje je ubrzo nestalo, a prije nego su se snašli da izvade akumulatore iz auta, bolničari i ljekari su za rad koristili svijeće i improvizovana kandila.

“Prve operacije su izvođene tupim skalpelom i uz svijeće. Sjećam se dobro našeg pacijenta ‘Zisa’, kome smo amputirali prst i uho. Od tupog skalpela taj prst je skakao, jer se nije mogao fino odsjeći. Sve se naživo radilo”, objašnjava Sadeta.

Kako su ratna dejstva postajala žešća, kaže Sadeta, pacijenata je bilo sve više, pa je ponekad kompletna kartoteka bila krvava.

“Postali smo bolnica za cijelo Sarajevo. Dolazili su nam ljudi iz drugih naselja, te oni koji su ranjeni prilikom prelaska piste. Imali smo i pacijente ‘s druge strane’”, kaže Sadeta, ističući da je vojnik “s druge strane” liječen kao i svaki drugi pacijent.

Raditi u ratu značilo je svaki dan “stavljati glavu u torbu” tokom odlaska u bolnicu i povratka iz nje. U julu 1993. godine Sadeta je teško ranjena nakon što je pokušavala odvesti pacijenticu do kuće.

“Pogodio me ‘sijač smrti’ jer sam bila u bijelom mantilu. Sve do tada sam mislila da se meni ništa ne može desiti. Sjećam se kako je nastavio pucati kada sam pala i kako mi je dizao zemlju ispred glave”, prisjeća se sestra Sadeta, koja je danas 60 posto invalid.

Nekoliko mjeseci nakon ranjavanja, Sadeta ponovno počinje sudjelovati u spašavanju života svojih sugrađana. Svakodnevno je ostavljala svoju maloljetnu djecu i strahovala za njih dok je u bolnici pomagala drugima.

“Svaki put kad je masakr bio i dovuku pacijente, ti sa strahom gledaš je li neko tvoj. Hoćeš li poznati svoje dijete po trenerci ili tenama. Našim kolegama Olgici i Dušku se to desilo. Njihova kćerka Mirjana stradala je od granate. Otac joj je na stolu u bolnici zatvorio oči”, kaže ova medicinska sestra.

Djeca sa teškim povredama

Zbog velikog broja pacijenata, ambulanta koja je pretvorena u bolnicu, ubrzo je postala i mrtvačnica. Sadeta pojašnjava da su među pacijentima morali ležati i oni koji su preminuli, jer nije bilo drugog prostora.

“Dječak od petnaest-šesnaest godina, Mahir se zvao, nakon pogibije je danima bio u našoj intervenciji jer nismo imali mrtvačnicu. Nije se mogao ni sahraniti danima jer se pucalo, pa je ukopan po noći”, priča Sadeta.

Najteži su dani, naglašava, bili kada su joj pacijenti bila djeca.

“Boli kada vam djeca dođu na red. Ja bih sad plakala kad se sjetim toga. Donosili bi nam djecu iz koje organi vise. Roditelj nosi dijete kome visi jetra, to se nikada ne može zaboraviti i sjetim se toga često, vjerujte”, kaže sestra Sadeta.

Ona ističe da je veliki broj djece prošao kroz Dobrinjsku ratnu bolnicu, a uglavnom su stradala od granata i snajpera.

“Otac je doveo curicu od sedam godina, zvala se Mirela, iz Dobrinje V. Nju je snajper pogodio direktno u srce, jer je izašla na balkon. Ne znam šta je moglo dijete da skrivi da dobije metak i bude ubijeno”, prisjeća se Sadeta.

Ona kaže da je bilo situacija kada su dovožena djeca kojoj nisu mogli utvrditi identitet, pa bi tijela danima bila u mrtvačnici, odnosno intervenciji Dobrinjske ratne bolnice.

“Ne znamo ni kako se dijete zove, samo smo ga stavili u mrtvačnicu”, kaže Sadeta, kojoj ni nakon više od dvadeset godina takve slike ne blijede.

Dugo vremena su uslovi u bolnici bili izuzetno loši.

“S vremenom je postalo lakše jer smo nabavili krevete. Sjajni vozači su stizali odvesti pacijente na Koševo u rekordnom vremenu, a uskoro nam i donijeti potrebne sanitetske materijale. Obavljali smo prave operacije – osim obrade rana od vatrenog oružja, operisali smo i slijepo crijevo, krajnike, žuč i drugo”, objašnjava Sadeta.

Ona dodaje da se s vremenom bolnica proširila na prostor biblioteke, s ciljem da što više života bude spašeno. Kako Sadeta opisuje, radilo se bez prestanka, noću i danju.

Za hrabrost i profesionalizam tokom ratnih godina Sadeta Dervišević je dobila niz nagrada, a među njima i prestižnu “Florence Nightingale” – najvišu međunarodnu nagradu u oblasti medicinske njege.

Poljubio me nekoliko puta

Sarajevo se svakog 5. februara sjeća masakra na pijaci Markale, kada je od minobacačkog projektila Vojske Republike Srpske (VRS) poginulo 68 osoba, a njih 144 ranjeno.

Jasmina Prozorac tog je kobnog dana izgubila svog životnog saputnika. U razgovoru za BIRN – Justice Report kazala je kako slike nikada neće izblijedjeti i da se i danas sjeća i najsitnijeg detalja iz dana kada je poginuo njeg suprug Seid Prozorac.

“To jutro oko sedam je došao s linije. Bio je u Prvoj brdskoj na Zmajevcu. Bio je nervozan, kao da je predosjećao. Poljubio me nekoliko puta dok smo pili kafu, onu ratnu, kakao i zrno kafe”, započela je svoju priču Prozorac, dodavši da se njen suprug spremio otići do grada, da očisti dimnjake i prikupi nešto hrane za njih i njihova dva, tada maloljetna sina.

Tog dana se sjeća kao da je bio jučer.

“Spremala sam grah i pekla hljeb, došli mi sestra i zet, nakon dugo vremena. Rat, nismo se viđali, živjeli smo na dva kraja grada. Bilo je mirno, a Sejo se nije vraćao. Imali smo onu ‘divlju’ struju. Upalili smo televizor, piše – ‘Opća opasnost’”, prisjetila se Jasmina i dodala kako su se ubrzo počele emitovati vijesti o granati i o stradanju na desetine građana na pijaci Markale.

“Prikazuju na televiziji kako ih voze na kamionima kao vreće. Strah me obuzeo, neizvjesnost. Onda, vidim na ekranu njegove rukavice i alat. Tada sam znala. Jednostavno osjetiš”, prisjetila se Prozorac.

Nastupili su sati neizvjesnosti za Jasminu i njenu porodicu, pitali su se da li je živ ili je ranjen. Kasnije su, preko poznanika iz mrtvačnice, saznali da je neko ko odgovara opisu Seida Prozorca “stigao”.

“Moja dva djevera su otišli i identifikovali ga. Ovaj mlađi ga odmah nije ni poznao, oni su bili poredani po brojevima. Ranjen je, kažu, bio u noge, iskrvario (…) Gledala sam kasnije snimke sa ortopedije, vuku ga, drže ispod pazuha, a za njim ostaje baš veliki trag krvi”, ispričala je vidno potresena Jasmina Prozorac.

Ona je kazala kako nije dala sinovima da idu da vide mrtvog oca, željela je da ga upamte kakav je bio za života. Dženaza je obavljena odmah sutradan, na porodičnom mezarju, kod vratničke džamije.

“Godinama sam se pitala da li su na klinici mogli nešto da učine, što nisu njega uzeli da ga spasu. Vratili su mi krvavu vojnu knjižicu i gelerima poderane bonove, nisu garderobu”, rekla nam je Prozorac, dodavši kako su joj pomagali suprugovi saborci i porodica, ali da je morala da smogne snage i ustane da zaradi i prehrani sebe i svoje sinove.

Danas su njeni sinovi odrasli ljudi koji imaju svoje porodice, a Jasmini sreću pričinjavaju njena unučad. Ipak, voljela bi da je njen Seid živ, da progovori s nekim kada se djeca okrenu svom životu.