Kulturni otpor

Tokom opsade u Sarajevu su se, prema podacima umjetničkih radnika, dogodila 3102 umjetnička djela, 48 koncerata, te preko 170 izložbi. U sarajevskim teatrima postavljene su 182 premijere koje je vidilo preko pola miliona Sarajlija. Sarajlije su na taj način opstale kao mislena bića, prkoseći kulturnim otporom. U knjigama pozorišnih utisaka tokom ratnih vremena upisane su rečenice poput ove: „Hvala vam što niste pustili da poludimo“!

Pozorišno „biti ili ne biti“

U vihoru najpotresnijih scena rata koje ni najveći režiseri horor filmova nisu mogli zamisliti, da pobjegnu od stvarnosti, daju sugrađanima dostojnstvo i prežive, Dubravko Bibanović, Gradimir Gojer, Đorđe Mačkić i Safet Plakalo okupili su glumce i saradnike te pokrenuli Sarajevski ratni teatar (SARTR).

„Od tog trenutka ljudi više nisu bili pokretne mete, već nosioci civilizacije i njenih pozitivnih vrijednosti“, kazao je režiser Aleš Kurt u izjavi za bh. medije.

Također dijeleći sjećanje na SARTR, glumica Jasna Diklić je kazala medijima: „Mi smo dali do znanja da nisu muze ušutjele kada topovi grme“.

Osnivanje SARTR-a, 17. maja 1992., samo je jedna od prkosnih ideja Sarajlija, koji su uprkos granatama odlučili da igraju. Već prve godine rara SARTR je producirao „Sklonište“, prvu ratnu teatarsku predstavu, koju je režirao Dubravko Bibanović.

Tokom opsade glumci SARTR-a odigrali su dvije hiljade predstava.

Danas SARTR okuplja mlade teatarske radnike, koji u prostoru sarajevskog Centra društvenih aktivnosti – CDA produciraju nove predstave. Iako je u pitanju najmlađi sarajevski teatar, njegov rad je istinsko svjedočanstvo da se i u najtežim uvjetima za čovjeka, kroz kulturu i umjetnost, može spasiti ljudsko dostojanstvo.

Izvor fotografije: SARTR

Sarajevska Kosa

Zbog svakodnevnog granatiranja i snajperisanja igrati u zgradi Narodnog pozorišta u Sarajevu bilo je izuzetno rizično zbog njene lokacije. To ne znači da glumci i reditelji Narodnog pozorišta nisu radili, naprotiv, oni su intezivno djelovali u drugim pozorištima, posebno u Kamernom teatru 55, gdje je tokom rata izvedeno 28 premijera.

U Kamernom teatru su izvedena djela Samuela Becketta, Alfreda Jarrya, Jeana Geneta, Eugènea Ionesca, Schwartza, Antona Pavloviča Čehova, te Sarajevska Kosa urađena po uzoru na kultnu rock operu „Hair“ koja je igrana na Broadwayu. Reditelji i glumci kroz Sarajevsku Kosu bunili su se protiv rata uz poruke mira i ljubavi.

„Ljudi su u ogromnom broju dolazili na predstave i događaje pod svjetlošću svijeća u Kamerni teatar 55 koji je postao hram duhovnog otpora i ozdravljenja za sve ljude bez obzira na njihovo vjersko i nacionalno porijeklo. Sva dešavanja u Kamernom teatru bila su prepuna posjetilaca, uprkos opasnostima po život sa kojima su se suočavali“, navode u ovoj ustanovi.

Izvor fotografije: Wikimedia Commons

Utočišta

Internacionalni teatarski i filmski festival (MESS) koji je 1993. godine vodio reditelj Haris Pašović u opsadno Sarajevo je na pozornicu donio redateljske radove Susan Sontag.

Njenu predstavu „U očekivanju Godota“, čija je premijera bila 17. augusta 1993., igrali su Ines Fančović, Nada Đurevska, Irena Mulamuhić, Sead Bejtović, Izudin Bajrović, Velibor Topić, Admir Glamočak, Milijana Zirojević i Mirza Halilović.

Te godine preplašenim Sarajlijama Pašović je poklonio „Alcestis Euripida“, dok je Pjer Žalica na scenu postavio Sofoklovog „Ajaxa“. Svaka predstava, svako djelo, svaki događaj predstavljali su duhovnu hranu za gladne građane, a neke od njih odigrane su čak u bolnicama.

Ratni animirani film „Provokacija čula“, Nedžada Begovića, također je promoviran 1993. u Sarajevu. Utočište Sarajlijama je pružilo i ratno kino Apollo u kome je prvi prikazani film bio „Terminator“. U decembru te ratne godine održan je i Sarajevski filmski festival.

Osim pozorišta, filmova i festivala, Sarajlije su se branile i kroz druge muzičke pravce.

Poznati svjetski umjetnici poslali su tako svoje radove na izložbu u Collegium Artisticumu, a umjetnik   Braco Dimitrijević u Sarajevu predstavlja instalaciju „Trypticus Post Historicus“. Nažalost, mnoge umjetnine i galerije spaljene su ili uništene usljed granatiranja tokom opsade. Neke su nažalost i pokradane. Ipak, grad živi. Živi i na kroz turneju grupe “Zoo TV” 1993. godine. Nakon što je američki režiser i humanitarni radnik Bill Carter stupio u kontakt sa grupom u pokušaju da skrene pažnju na opsadu Sarajeva, U2 je na svojim koncertima organizirao satelitske linkove putem kojih su se Sarajlije uživo javljale u toku koncerata.Iako grupa zbog ratnih sukoba tada nije mogla doći u Sarajevo, obećali su da će jednom održati koncert u njemu. I jesu, po završetku rata održali su koncert na Koševu 1997.

Iron Maiden grupa 1994. godine ulazi u opkoljeno Sarajevo. Održali su jedan veliki koncert za 1.000 ljudi, i dva akustična seta u sirotištu i u UN-ovom vatrogasnom domu ispred 50 radnika. Njihov dolazak u opsadno Sarajevo opisan je u filmu “Scream for me, Sarajevo”.

Početkom 1994. Barbara Hendrix je održala novogodišnji koncert u Sarajevu.

Na dan potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, kultni bend Laibach održao je svoj historijski koncert u ratnom Sarajevu.

Čak i tamo gdje se činilo nemogućim, Sarajlije su živjele. U spaljenoj Vijećnici odsviran je Mozartov Requiem.

Duh je naravno očuvan zahvaljujući i domaćim muzičarima i umjetnicima, koji su stvaranjem jačali patriotizam i volju za životom.

Izvor fotografije: IMDB

Najljepše i kada je bilo najteže

Mnoge djevojke i žene angažovane su u vojne jedinice koje su branile Sarajevo i mnoge od njih nažalost nisu dočekale žive kraj rata. Druge su pružale odnranu radeći, šijući, kuhajući, čekajući u rizičnim redovima vodu, humanitarnu pomoć ili osmišljavajući  igre za djecu kako bi ih zadržale i podrumima i zaštitile.

U svemu tome, trudile su se da budu jednako hrabre i ponosne, domišljate i vrijedne kao onda kada su počele pitu od riže praviti kao sirnicu ili čudnovatu paštetu od germe (koja je nadolazila koliko god se pojela). U svemu, pokušale su, iako nisu imale ni osnovnih uslova za život, da budu i lijepe.

Jedna od njih je Melihe Varešanović, koja je 1994. godine nesvjesno očarala svijet. Potpuno dotjerana, kao da je krenula u provod ili na modnu pistu, ona je prolazila pored vojnika, dok se u pozadini vidi sklonište sa vrećama pijeska. Taj detalje iz okupiranog sarajevskog naselja Dobrinja zabilježio je britanski fotoreporter Tom Stoddart.

IZVOR FOTOGRAFIJE: Tom Stoddart

U okupiranom Sarajevu održan je čak i izbor za Miss 1993. godine, kada je tu titulu ponijela lijepa Inela Nogić. Miss opkoljenog Sarajeva postala je simbol otpora glavnog grada Bosne i Hercegovine, a u razgovoru za portal Klix se prisjetila tog događaja.

„Posebna je bila sloga među djevojkama, međusobno smo dijelile šminku, bodrile jedna drugu… to je bilo jedno predivno druženje pod reflektorima i bijeg za sve učesnice od surove realnosti. Stoga smatram da smo sve pobjednice, jer sve smo imale hrabrosti doći do BKC-a i prkositi u svom tom zlu“, navodi Nogić u razgovoru, dodajući da su taj događaj obilježile brojne anegdote, poput pravljenja farbe za kosu od „kabaš“ sapuna.

“Miss Sarajevo” ujedno je i naziv pjesme koju je legendarni Bonno Vox posvetio Ineli Nogić koja je sa grupom U2 1997. godine bila na turneji.

IZVOR FOTOGRAFIJE: WIKIMEDIA COMMONS